Linkovi
Миграција народа
Migracije naroda
Prastari stanovnici Ukrajine bili su Tripiljci, a naseljavali su područje zapadne i središnje Ukrajine između 3500. i 2000. godine prije nove ere. U sklopu antske zajednice tijekom 5. i 6. stoljeća započinje se formirati ukrajinski etnos kakav danas poznajemo, a ukrajinska plemena tada su trajno nastanila prostore današnje istočne Poljske, sjeverne Ukrajine, južne Bjelorusije i zapadne Rusije, odnosno prostor između srednjeg toka rijeke Visle i gornjeg toka rijeke Donec. Te prostore Ukrajinci su u većini naseljavali sve do 16. stoljeća kada ispočetkakozačke skupine počinju aktivno naseljavati današnju jugoistočnu Ukrajinu i susjedne dijelove Ruske Federacije.
Slavenska plemena Duljibi, Poljani, Derevljani, Siverjani i Uliči (djelomično Tiverci i Bijeli Hrvati) čine glavninu etnosa današnjeg ukrajinskog naroda. Tijekom stoljeća, unatoč stalnim navalama susjednih naroda i kultura, Ukrajinci su očuvali svoj zaseban bogat staroslavenski identitet. To se između ostalog očituje u razvijenom jeziku, europskom mentalitetu te u bogatoj materijalnoj i duhovnoj kulturi. Znatan dio teritorija današnje Ukrajine bio je naseljen drugim narodima za vrijeme seoba, a potom od 16. do 19. stoljeća. U seobi naroda sudjelovali su sami Ukrajinci, potom Rusi, Poljaci, Bjelorusi, Litavci, Nijemci, Mađari, Grci, Bugari, Židovi i drugi narodi. Znatan utjecaj na formiranje multietničnosti suvremene ukrajinske kulture imale su u recentnije doba i poljska te djelomice ruska i austrijska kolonizacija ukrajinskih zemalja.
Brojnost Ukrajinaca u Ukrajini nije se mijenjala samo pod utjecajem prirodnih čimbenika, nego i zbog nacionalne politike susjednih država, posebno u Ruskom imperiju tijekom 18. i 19. stoljeća. Ukrajina je duži niz godina bila pod ruskom vlašću, a kasnije i pod sovjetskom, koja se manifestirala ciljanim ograničavanjem socijalnog i kulturnog razvitka ukrajinskog naroda. S druge strane, Rusi su upijali bogatu ukrajinsku kulturu, to se danas primjećuje u više kulturnih odnosno umjetničkih sfera. Isto tako, kao posljedica migracijske politike, naglo se povećao broj Rusa u nacionalnom sastavu stanovništva istočne Ukrajine. Za vrijemeSovjetskog Saveza, u vremenu industrijalizacije Ukrajine, a pogotovo poslije Drugog svjetskog rata, njihov se broj povećao tri puta i on danas iznosi nešto više od 7 milijuna. Poslije proglašenja neovisnosti Ukrajine dogodile su se promjene u njezinu nacionalnom sastavu. Migracija Ukrajinaca iz cijelog SSSR-a i povratak Krimskih Tatara i Nijemaca deportiranih tijekom rata rezultirali su povećanjem njihova broja u sastavu stanovništva. Smanjio se broj Židova, koji su emigrirali u Izrael, zapadne europske države i SAD.
Povijesna asimilacijska politika: Prema povjesnoj dokumentaciji, najstariji zapisani nazivi za Ukrajince su Rusini (Rusyny, Rusyči i Rusy; ovaj posljednji od Rus’, ali ne od današnje Rusije), što će se na latinskom pisati Rutheni ili Russi. Naziv Ukrajinci počinje se intenizivnije koristiti tek u 18. stoljeću, a predstavlja mlađi etnonim zasebnog slavenskog naroda koji se razlikovao još u sklopu moćne srednjovjekovne države Kijevske Rus'i. Naziv moderne državeUkrajine prvi puta je dokumentiran u Kijevskoj kronici 1187. godine. U sklopu povijesne asimilacijske politike, Ukrajincima je dodjeljeno nekoliko imena tijekom okupacije njihove države, posebno u vrijeme Ruskog imperija. Vlast u Moskvi ih je nazvala Čerkezi prema kozačkom gradiću Čerkez, a u sklopu asimilacijske politike cara Petra I. dodjeljeno im je imeMalorusi. Ipak, gotovo kompletan ukrajinski narod samostalno je tijekom 20. stoljeća usvojio svoj mlađi etnonim Ukrajinci (prema vlastitoj zemlji) s ciljem očuvanja zasebnog srednjovjekovnog identiteta koji je direktno povezan s Kijevskom Rus'i. Njihova zemlja Rus'službeno je postala poznata kao Ukrajina.
Manjinska politika i dijaspora
Ukrajinska država jamči poštovanje i ravnopravno sudjelovanje osoba svih nacionalnosti u svim segmentima ukrajinskoga društva, te im pomaže u uklanjanju bilo kakvih teškoća.Zakonodavno tijelo i Ustav osiguravaju sva osnovna prava i slobodu nacionalnih manjina. Pravo na egzistenciju, kulturu i jezik (uključujući obrazovanje na materinjem jeziku) osigurani su člancima 10., 11., 22. (o nedopuštanju smanjivanja postojećih prava i sloboda nacionalnih manjina), 53. i 119. Ustava te zakonima O jezicima i O nacionalnim manjinama.
Vrhovno vijeće Ukrajine je 1997. godine potvrdilo međunarodnu Konvenciju o zaštiti nacionalnih manjina, koja je tako, u skladu s Ustavom Ukrajine, postala dijelom nacionalnog zakonodavstva. Sljedeći je korak u uvođenju međunarodnog standarda na području osiguranja prava nacionalnih manjina i ratifikacija Europske povelje o jezicima nacionalnih manjina, a poslana je Vrhovnom vijeću na razmatranje. Zakoni posvećeni zaštiti prava nacionalnih manjina postali su sastavni dio svih dogovora o dobrosusjedskim odnosima, prijateljstvu i suradnji između Ukrajine i susjednih država.
Ukrajinska dijaspora
Danas izvan Ukrajine žive između 16 i 20 milijuna etničkih Ukrajinaca. Od osamostaljenja Ukrajine, iselilo je preko 4 milijuna ljudi, uglavnom Ukrajinci, potom Rusi i Židovi. Dok su Rusi i Ukrajinci u većini naseljavali ostale europske zemlje, Židovi su preselili u matičnu državuIzrael. Naglo iseljavanje Ukrajine, uz ekonomske i druge društvene probleme, pratio je vizni režim u vrijeme Sovjetskog Saveza, koji je iseljavanje stanovništva držao pod svojevrsnom kontrolom, slična situacija je zadesila i Rusku Federaciju odnosno Rusiju.
Popis Ukrajinaca u Rusiji predstavlja poseban slučaj s obzirom da je poznato da danas tamo živi između 5 i 8 milijuna etničkih Ukrajinaca gdje se dio njih tako ne izjašnjava zbog posljedica povijesnih okolnosti. Prema popisu iz 2004. u Rusiji živi najmanje 4,350,000 etničkih Ukrajinaca, a pretpostavlja se da će taj broj rasti i dalje. Preko 2,200,000 Ukrajinaca živi u Kazahstanu, nešto manje od 2,000,000 u SAD-u, te preko 1,000,000 u Kanadi. U Hrvatskoj danas ima oko 2.000 Ukrajinaca i oko 2.400 Rusina, koji su se do 1996. godine bilježili kao jedna nacionalna manjina Rusini-Ukrajinci.
