Ukrajinci u Bosni i Hercegovini

Ukrajinci

                  Ukrajinci koji žive u Bosni i Hercegovini danas su uglavnom naseljeni na području Republike Srpske u mjestima Banja Luka, Prnjavor, Kozarac-Trnopolje, Derventa, Laktaši,Gradiška i Srbac. U krajeve Bosne i Hercegovine dolaze krajem 19. i početkom 20. stoljeća iz Zapadne Galicije -Ukrajina.Ukrajina je vjerski, pravoslavna zemlja, a Ukrajinci u BiH su većinom grkokatolici (98%), dok ih je svega 2% pravoslavne vjeroispovijesti koji su smješteni u Hrvaćanima. Veoma su pobožni, tako da pretežno naseljavaju mjesta blizu svojih vjerskih objekata. Uoči Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini je bilo oko 12.000 Ukrajinaca. Pretpostavlja se da je broj Ukrajinaca u odnosu na 1991. godinu, kada ih je bilo oko 7.500 hiljada, prepolovljen, te da ih danas ima svega 3.000 hiljade. S nostalgijom se Ukrajinci prisjećaju bivših vremena. U Devetini ( ukrajinsko selo u opštini Laktaši) je tada radila ukrajinska škola Taras Ševčenko, a danas je ona opljačkana i prazna. Veliki broj Ukrajinaca je početkom 1992. godine napustio Bosnu i Hercegovinu iz mnogih razloga ( iz straha, pretnji, nasilne mobilizacije, odvođenja u logore i drugog).Dio je migrirao u Kanadu, SAD i u razne krajeve Zapadne Evrope, posebno nakon rušenja dvije ukrajinske crkve u Prnjavoru i Staroj Dubravi. U blizini spomenute crkve u Prnjavoru, 1990. godine otvoren je i najveći centar Ukrajinaca u BiH – Kulturno-duhovni centar – gdje se danas izvode razni zabavni i edukativni programi, te kursevi ukrajinskog jezika tokom čitave godine. Osim toga, u istom kompleksu smještena je i biblioteka ukrajinske literature i ukrajinski etno-monografski-istorijski muzej u kome su smještene alatke koje Ukrajinci donose sa sobom naseljavajući Bosnu i Hercegovinu.

           U povodu obilježavanja 100 godišnjice ukrajinskog prosvetiteljstva na ovim prostorima u Naseobini Lišnja 2008. godine je podignut spomenik prvoj ukrajinskoj čitaonici i školi na Balkanu. Ukrajinci su se integrirali u bosanskohercegovačko društvo, što ne znači da su se i asimilirali. Naime, oni su vjerni čuvari ukrajinskog identiteta u mnogim segmentima. Ukrajinski jezik uglavnom znaju svi Ukrajinci i on se govori u porodici, crkvi i u ukrajinskim udruženjima koje rade na čuvanju identiteta (Koordinacioni Savez ukrajinskih društava i organizacija – KRUTO sa članicama: KPUU "Taras Ševčenko" Banja Luka, KUD "Kozak" Laktaši, KPUU "Červona kalena" Lišnja, KPDU "Taras Ševčenko" Prnjavor i KUHU "Veselka" Trnopolje i "Ukrajinska matica" Banja Luka). U Devetini, selu blizu Laktaša, sačuvane su prve ukrajinske kuće pokrivene slamom. One se čuvaju kao dio istorijske baštine. Ukrajinska nošnja prisutna je u svakoj familiji podjednako kao i Kozbar, najpoznatija zbirka poezije najprevođenijeg ukrajinskog pjesnika Tarasa Ševčenka. Zanimljivo je da su očuvanju svog kulturnog identiteta doprinijeli sami Ukrajinci jer su veze s maticom do skoro bile rijetke, gotovo nisu ni postojale. Porodica, Crkva i udruženja – kulturno umjetnička društva, pored vjerske, odigrali su i društvenu ulogu, posebno kod mladih kod kojih je izražen ukrajinski identitet. Vjerski obredi se obavljaju na ukrajinskom jeziku Crkva i udruženja su ta koja ih okuplja i organizuje razna druženja gdje se izvode poznate ukrajinske igre i pjesme. Brine se i o informativnoj djelatnosti te se dobavljaju štampa i literatura na ukrajinskom jeziku kako maternji jezik ne bi pao u zaborav, a povremeno se štampaju glasila ukrajinaca sa ovih prostora. Prema crkvenim podacima Ukrajinci su se prestali doseljavati oko 1935. godine u BiH.